Zavjesa je spuštena. Staviše teške utege, svezaše ih za rese i za zemlju pripeše. Mišljahu, neće više biti predstava, predstava ljepote i uljudnosti. Prevariše se.

Diže se zavjesa, fanfare se oglasiše, svjetla upališe, pomoli se osmjeh sa pozornice, odgovori mu osmjeh iz dvorane. Ponovno su u Bugojnu susreti lutkarskih pozorišta. Igre mogu početi.

Kada prestaje igra a počinje zbilja, odnosno kada prestaje zbilja a počinje igra? Ovo je jedno od vječnih pitanja koje ljudi postavljaju sebi i drugima, tražeći lakonski odgovor, istovremeno misleći da je odgovor jednostavan, nadohvat ruke. Jer, kao, igra je igra (hljeba i igara!), sve ostalo je OZBILJNO. Takvo stajalište je NEOZBILJNO. Na ovako postavljeno pitanje odgovora ustvari nema, budući da pitanje nema SMISLA. Zašto se, onda, zamarati BESMISLOM?

Igra je OZBILJNA ljudska djelatnost. Beskrajni su napori čovjeka da igru učine smislenom. Beskrajno su ozbiljni napori bili mnogih i mnogih pregalaca da se svojevremeno organiziraju i održavaju bosanskohercegovački i jugoslavenski susreti lutkarskih pozorišta u Bugojnu. Zorani, Nede, Cige, Ademi, Gorani, Majeroni, Milivoji, Karačići, Bobe, Gradimiri, Dubravke, Šime, Ismeti, Straje, Bibani, Safeti, Gume, Bilaći, Hamice, Žuje, Azre, Đaniji, Velje, Mike, Miše, Pere, Paljetci i bezbroj drugih jednako važnih...

Glumci, redatelji, kompozitori, lutkari; pjevači, svirači, slikari, šminkeri, kostimografi, baletani, pisci i pjesnici; kamermani, rasvjetljivači, tonci; ekonomi, inspicijenti; novinari... Đaci, učitelji, nastavnici, roditelji. Šnajderi, šoferi, tišleri, šloseri, hotelijeri... Ljudi, građani. Jednaka je vrijednost svih njih kojim god ih redoslijedom čitali.

Je li to igra?

OZBILJNO je to, ČOVJEČE.

Pišem ovo njima u slavu. Onima koji sada nisu na ovozemaljskoj pozornici, ali svako od njih po svojoj vokaciji, svome znanju i osjećaju dužnosti i dalje tvori i izvodi predstavu sa dobrim vilama, predstavu koja uvijek ima sretan završetak, jer dobre vile i oni uvijek pobjeđuju zle duhove, oštrokondže i karakondžule.

Pišem i u slavu onima, sada živećim, iz tadašnje plejade kulturnih poslenika, prosvjetnih radnika, društvenih djelatnika koji se opriješe silama zaustavljanja pristojnog života ovdašnjih ljudi i ponovo se okupiše da OZBILJNO igraju.

Pišem i u slavu onima sadašnjima, novodošlim LJUDIMA, koji snažno čiste žilave ostatke kulturne zakorovljenosti i Bugojna i Bosne i Hercegovine.

Pišem i kao poruku onima koji će tek doći da igraju OZBILJNE igre humaniziranja i pročišćenja nadolazećih generacija. Oni koji su bili, mi koji jesmo, oni koji nam se pridružuju - svi zajedno uživamo stvarnost koju smo posudili od budućih generacija.

Igrajmo čistu igru, da ne zagadimo budućnost. Svi, baš svi - na bini, iza bine, u dvorani, u foajeu, pišući bilten, u druženju, u novim ljubavima, u mirenju neizmirenih, u školama, na okruglim stolovima, na korzou, za šankom, sa zvijezdama i pod zvijezdama.

Sarajevo, septembra 2009. godine

Mirsad D. ABAZOVIĆ